"Jylands-Posten", 30.06.1997.
NADA JE BITNA KAO I SAM ŽIVOT
Hiljadu dana je bivši norveški ministar vanjskih poslova Thorvald Stoltenberg bio pregovarač Ujedinjenih naroda na Balkanu. Sada je tamo mir i svijet je izgleda već zaboravio strahote Bosne i Hercegovine.
"Plašim se da ne učimo historijske lekcije, već svaki put, iz generacije u generaciju prolazime iste patnje i tragedije", kaže Stoltenberg.
Pišu: SIMON ANDERSEN i JESPER LARSEN
Visok, plav Norvežanin sa izrazito plavim očima stoji u Vukovaru gledajući preko Dunava u Srbiju. Konačno je u Bosni mir. 12. je decembar 1995. Za 48 sati dejtonski mirovni sporazum će biti potpisan u Parizu. On to želi vidjeti. I nadati se. Ali jedna misao ga proganja i uvijek će ga proganjaniti:
Da su smo sukobljene strane, da je samo Evropa, da su smo Sjedinjene države mnogo ranije pokazale istu političku snagu i odlučnost, koliko bi manje bilo patnje i razaranja?
Na ovo pitanje on nema odgovora. Tokom hiljadu dana on je bio mirovni pregovarač na Balkanu. Došlo je vrijeme da ovaj Norvežanin, bivši norveški ministar vanjskih poslova, kaže - zbogom.
DVIJE SU TRAGEDIJE POSTALE JEDNA
Ovdje u Vukovaru je ispaljen jedan od prvih hitaca u ratu 1991. godine kada su Srbi natjerali Hrvate u bijeg. Ovdje je počelo ono najgore što je Evropa vidjela nakon završetka Drugog svjetskog rata.
S druge strane, u Srbiji, Thorvald Stoltenberg nazire obrise Sombora. I tu se dvije tragedije spajaju u jednu. Na gradskom groblju je sahranjen mađarski apotekar koji je 1956. godine ispred sovjetske agresije sa svoje četvoro djece prebjegao u Austriju. Kasnije se apotekar nastanio u Somboru koji je imao značajan broj mađarskog stanovništva. Djeca su se razišla na razne strane, dok je jedno od njih, Dalma, završila u Norveškoj gdje je postala bliski prijatelj Thorvalda Stoltenberga.
Tada je, tokom prvih mjeseci nakon sovjetske invazije, Stoltenberg dobio svoj prvi međunarodni zadatak - trebao je pomoći mađarskim studentima izbjeglicama.
Sada, više nego 40 godina kasnije, Thorvald Stoltenberg je završio svoj posljednji veliki zadatak rekavši zbogom ruševinama Vukovara. A svijet nije postao nimalo pametniji.
"Tokom previranja u Mađarskoj čuo sam svako jutro obećanja američkog radija Slobodne Evrope: "Izdržite, uskoro vam dolazimo u pomoć", govorili su borcima za slobodu. U svom novogodišnjem govoru američki je predsjednik Eisenhower (Ajzenhauer) obećao da će borcima za slobodu u Mađarskoj biti pružena pomoć. Za to vrijeme su ti borci masovno ubijani. Nikakva pomoć nije stigla", kaže Thorvald Stoltenberg.
Svijet - međunarodna zajednica - je zatajila.
Prvo u Mađarskoj. Onda u Bosni.
HOĆEMO LI IKAD NAUČITI?
"Sad mi je 66 godina. Živio sam život gdje sam osjećao da je prirodno učiti iz historije. Uvijek sam mislio da se podrazumijeva da nam je Drugi svejtski rat donio stvari lije ponavljanje nikad nesmijemo dozvoliti. Ali sada tu ima nešto, nešto što me muči svaki dan, a to je da više nisam siguran u našu sposobnost da se učimo na iskustvima. Trebaju li genaracije nakon generacije doživjeti iste patnje i tragedije? Sada znam da niko ne može biti siguran u ovo."
U Bosni je mirno već godinu i po. Ali mir još uvije nije pustio korijena. Prije 18 mjeseci, Thorvald Stoltenberg je po posljednji puta gledao nepojmljivo uništeni Vukovar, prije nego što je odletio za Pariz, gdje je posmatrao predsjednike Hrvatske, Bosne i Srbije kako potpisuju dejtonski mirovni sporazum.
Laknulo mu je jer je četvorogodišnj rat konačno bio završen. Bio je uzbuđen jer niko nije znao hoće li se mir održati. Bio je zabrnut zbog enormnosti razaranja i patnje.
Ali bio je takođe i ogorčen. Još kao dječak je naučio da je rat previše važan da bi ga se ostavilo generalima.
Ali na Balkanu, u Evropskom nemirnom kutku, Thorvald Stoltenberg je doživio najstrašnije primjere onoga što se dešava kad djela svjetskih lidera ne slijede njihove riječi. Naučio je da mir treba zgrabiti, kad je na dohvat ruke. Da se svako oklijevanje skupo plaća.
A prilika da se rat zaustavi je bilo mnogo. Nedostajala je evropska i američka volja i hrabrost. Tokom 1993. godine, Stoltenberg je učestvovao u izradi plana koji bi zaustavio rat. Međutim, Sjedinjene Države ga nisu podržale. Dvije godine kasnije se došlo do Dejtona.
"Naravno da ta dva mirovna plana nisu ista - ali ipak je najveća razlika vidljiva na grobljima i u izbjegličkim logorima", rekao je danas Stoltenberg. S vremena na vrijeme se sjeća misli da je rat previše važan da bi ga se ostavilo političarima.
"Nemojte zaboraviti napisati da to nije moje lično viđene", brzo je dodao.
Dejtonskom sporazumu ne ide baš najbolje. Bosnu bi se po tom sporazumu trebala očuvati kao jedna družava, multietnička i podjeljna na na dva područja. Muslimansko-hrvatsku federaciju i srpsku republiku. No, izbjeglice se ne mogu vratiti kućama, ljudi se ne mogu slobodno kretati, federacija se raspada jer se Muslimani i Hrvati ne mogu dogovoriti i u stvarnosti svak ima svoje političko rukovodstvo i svoju vojsku - etnička podjela je realnost pored želje za suprotnim.
Thorvlad Stoltenberg se zbog ovoga ne može osloboditi misli da bi možda mirovni plan UN-a i EU iz 1993. godine, po kome bi područje države bilo podjeljeno na tri, gotovo istovjetna dijela, bio bolja osnova za trajan mir.
"Kada smo radili na mirovnom sporazumu iz Osla, koji je trebao stvoriti mir među Izraelcima i Palestincima, znali smo da se radi o dobrom planu kada bi jedan dio dobili Izraelci a drugi dio Palestinci. Ukoliko isto predložite u Bosni, onda se radi o 'etničkoj podjeli'. Ali s kakvim pravom možete sjediti ovdje i reći Muslimanima da se moraju vratiti na područje koje kontroliraju Srbi, ili obrnuto, kada se oni ne žele vratiti jer se boje. Mi Norvežani smo jedan put odbili živjeti u milti-etničkoj zajednici sa Dancima, koji su nam vrlo slični. Norveška je puna spomenika i monumenata Norvežanima koji nisu mogli živjeti zajedno sa Dancima", kaže Stoltenberg.
Stoltenberg više puta ističe da u potpunosti podržava dejtonski mirovni sporazum.
"To je zato što nema ničeg drugog. Dejton je jedina nada za stabilan mir zbog toga što ga podržavaju SAD, a bez američke podrške ništa nije sigurno. Zbog toga se treba pridržavati dejtonskog sporazuma".
Uspkos ovome Thorvald Stoltenber je, kao i danski ministar vanjskih poslova, Niels Helveg Petersen, veliki protivnik masovnog naoružavanja Muslimana od strane Sjedinjenih Država.
"Mirovni proces je u krizi. Bosanski Muslimani se još uvijek nadaju da će SAD dobiti rat za njih. Zbog toga je moje mišljenje da se strane trebaju razoružati do zajedničkog nivoa, umjesto da se jedna strana naoružava", kaže Stoltenberg.
On strahuje da bi nauružavanje pojačalo želju Muslimana da oprobaju sreću u jednom novom ratu.
"Ne sumnjam u to da SAD iskreno žele mir, ali se bojim da naoružavanje vodi suprotnom. Ovo se može pretvoriti u bumerang koji će pogoditi same Amerikance zbog toga što će se, u najgorem slučaju, pretvoriti u situaciju u kojoj će se sami morati umješati i dobiti rat. A za to nisu spremni. Niti mi u Evropi niti Amerikanci nismo otišli tako daleko da bi žrtvovali svoje živote za mir drugdje u svjetu", kaže Thorvald Stoltenberg.
Usprkos obeshrabrujućim izgledima, Stoltenberg još uvijek vjeruje da će se mir održati, ne zbog toga što sukobljene strane prihvataju neophodnost mira, već zbog toga što Zapad i NATO ne mogu živjeti s ratom.
"Ljudi, Muslimani, Srbi, Hrvati, oni na selima koji su uništili svoju zemlju, čija se djeca igraju na minskim poljima, su umorni od rata. Ali ja poznajem zemlju i ljude dovoljno dobro da znam da taj umor od rata nije dovoljno jak da bi se odupreo pritisku. Čudnovato je kako je sudbina bosanskog naroda i sudbina NATO-a isprepletena - ukoliko se NATO povuče izbiće novi rat. Ali, naravno, NATO ne smije dopustiti neuspjeh u svojoj prvoj međunarodnoj operaciji. Izvukli smo se iz hladnog rata i akcija u Bosni je prvi test naše sposobnosti da se uhvatimo u koštac sa međunardnim krizama. A mi, Norvežani, Danci, Amerikanci... - mi ne možemo prihvatiti neuspjeh naše najvažnije sigurnosne organizacije", razmišlja Thorvald Stoltenberg.
Ali to nije dovoljno.
OSCE, Organizacija za Evropsku sigurnost i saradnju, kojoj u ovome momentu predsjedava Danska, ima ogromnih poteškoća da skupi tih nekoliko miliona dolara za održavanje lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini na jesen. Usprkos činjenici da su ovi izbori vitalni za mirovni proces. Svjet takođe oklijeva u davanju para neophodnih za masovnu obnovu koja bi time obezbjedila mir.
Thorvald Stoltenberg je dubogo razočaran što je međunarodna zajednica već zaboravila strahote Bosne, već je okrenula glavu na drugu stranu.
"Stefan Zweig piše o životnim 'zvjezdanim trenucima', momentima koji se moraju zgrabiti. Ili ćete izgubiti zauvijek. Evrope je imala svoj 'zvjezdani trenutak' 1989. godine. Sada je to slučaj u bivšoj Jugoslaviji. Šansa se mora iskoristiti. Jedino se održavanjem izbora i obnovom demokratije u Bosni mir može održati i zbog toga je strahovito ozbiljno to što danski ministar vanjih poslova ima teških problema u skupljanju novca za održavanje izbora. Mislio sam da smo naučili lekciju koju nas uči historija da mir košta. Pa ne radi se o tome da dajemo milostinju Bosni! Novac se korisiti za obezbjeđenje mira, što je od odlučujuće važnosti za sigurnost cijele Evrope", kaže Stoletenberg.
Bivši mirovni posrednik je ubijeđen da upravo masivna ekonomska pomoć i demokratija je recept za trajan mir. On ne misli da je pomirenje nemoguće, "čak iako nedostaje koheziona figura, kao što je južnoafrički Nelson Mandela".
"Bio je to rat, strašan rat, ali nije nerealno očekivati da oni mogu živjeti zajedno. Narodi u bivšoj Jugoslaviji trebaju jedan drugog više nego što su svjestni toga. Nisam siguran da mržnja ide tako duboko".
Thorvald Stoltenberg nikad nije vjerovao u to da je rat u bivšoj Jugoslaviji etnički sukob. Zaraćeni imaju u velikoj mjeri isto etničko porijeklo, misli Stoltenberg. Muslimani u Bosni su takođe u najvećoj mjeri Srbi ili Hrvati koji su prešli na islam tokom petstogodišnje otomanske vladavine.
"Više je razloga što se ipak etnička netrpeljivost uzima kao objašnjenje: To je 'jednostavno' objašnjenje komplikovanog sukoba. To takođe zaokružuje nacionalističku politiku koja se gradi na tezi da suživot nije moguć. Bilo je lidera i sa srpske i sa hrvatske strane koji su govorili da se ne smije dopustiti formiranje muslimanske države na evropskom tlu. Ali ove tendecije su pojačane tokom samog rata. One ga nisu proizvele", kaže Stoltenberg.
Ovih dana Internacionalni crveni križ izvještava o ozbiljnoj humanitarnoj situaciji u Bosni - potreba za humanitarnom pomoći je u mnogim mjestima veća nego tokom rata i u mnogim gradovima u zemlju izbjeglice žive u ostacima uništenih kuća. Rad na obnovi zajedničkih institucija - vijeća ministara i skupštine - ide jako sporo, dok socijalne strukture uopšte ne funkcioniraju. Nezaposlenost je na nivou od najmane 60 procenata, infrastruktura je na mnogo mjesta uništena i veliki je nedostatak stambenog prostora.
U međuvremenu se nada polako gasi.
Thorvald Stoltenberg:
"Neophodna je masivna ekonomska pomoć i plan saradnje. Mini-Marshalov plan bio ono pravo i moj je san da Evropska Unija preuzme na sebe odgovornost i da sačini ugovor. To bi moglo cementirati mir. Marshallov plan nije izgleda ona vizija koju Evropa ima za prostor bivše Jugoslovija, i to mi je jako teško shvatiti. Samo pogledajte šta je Marshallov plan značio za Zapad i kako je omogućio preživljavanje Istoka, gdje je stvorio otpor režimima i nadu za budućnost. U Bosni se nada ne smije ugasiti jer je nada važna kao i sam život".
S danskog preveo: Edin Kadribašić