"Jyllands-Posten", 15.08.1997.
SIJENKA NOVOG RATA NAD BALKANOM
Piše: Per Nyholm
Prije nešto manje od dvije godine, u Dejtonu je potpisan mirovni sporazum, koji je donio nekakav mir Bosni, a koji je sada u ozbiljnim problemima na centralnom Balkanu. U cijelom nizu većih gradova, Mostaru, Jajcu, Brčom i Brijedoru, tenzije su tako porasle i približile se tačci pucanja. Redovno dolazi do krvavih sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Navodni srpski teroristi su izvšili nekoliko napada na međunarodne snage u Bosni - SFOR.
Približavaju se izbori i u Srbiji i u dijelu Bosne koji Srbi kontroliraju. To će dodatno pojačati tenzije. Nestabilnosti doprinosi i sve oštriji konflikt između Srba iz okruženja Biljane Plavišić u Banjaluci, koja je veliki, relativno liberelan univerzitetski grad, i znatno primitivnijih tipova koji okružuju srpskog lidera, Radovana Karadžića, na Palama pokraj Sarajeva.
Američki superdiplomat, Richard Holbrooke, se upravo vratio s tog područja praznih šaka. Smatra se da je njegov utisak da se i Srbi i Hrvati i Bošnjaci naoružavaju i spremaju za rat koji bi otpočeo sredinom sljedećeg ljeta, kada se međunarodne snage trebaju povuči iz Bosne.
Posebno Bošnjaci, koji čine više od 40 procenata ukupnog stanovništva, su dobro noružani i ne misle ni na šta drugo osim da povrate područja koja su izgubili 1992-93 godine, koja sada pripadaju tzv. Republici Srpskoj i čine 49 posto ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. Njihov primarni zahtjev je grad Brčko, koji je prije rata imao jasnu Bošnjačku većinu, a koji je sada čisto srpski. Ukoliko bi uzeli Brčko i izašli na Savu, Bošnjacima ne bi bilo teško prepoloviti Republiku Srpsku na dvije enklve - sjevernu i istočnu.
Istovremeno, bošnjačko-hrvatska federacija, koja zajedno sa Republikom Srpskom čini međunarodno priznatu bosansku državu, i dalje ostaje samo fikcija. Hrvati su još jednom obećali da će ispoštovati pravo bošnjačkim izbjeglicama da se vrate svojim domovima, obećanje koje su dosata mnogo puta dali, ali ga ni jednom nisu ispoštovali.
Sa srpske strane obećano je i od strane predsjednice RS Biljane Plavšić i od strane često nepouzdanog jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, da će udaljiti Karadžića i njegovu kliku iz politike. Realno to igleda da nije moguće i ni jedanom od ovih političara se ne može vjerovati. Plavšićka, iako u sukobu sa Karadžićem, je u principu protiv njegovog izručenja UN-ovom sudu u Hagu, gdje je ovaj prijašnji srpski lider optužen za genocid, ratne zločine i druge zločine protiv čovječanstva.
Ni Milošević, koji na Karadžića gleda kao na političkog hazardera, neće pomoći da se ovaj izruču u Hag. Milošević se boji da u tom slučaju Karadžić ne propjeva o Miloševićevom ogromnom doprinosu raspadu bivše socijalističke federacije i o njegovim planovima za ratove u Hrvatskoj i Bosni.
Kako vrijeme prolazi na centralnom Balkanu, kako je to Karadžić predvidio na početku konflikta, se formiraju tri minidržave umjesto jedne jedinsvene što je zvanični cilje Dejtonskog sporazuma. Zapad, a specijalno Amerikanci, ocjenjuju da je za ovo odgovoran Karadžić, koji je formalno nestao iz javnosti prije godinu i po. Međutim on je nastavio imati značajan utjecaj preko SDS-a i svojih poslušnika, između ostalih Momčila Krajišnika, srpskog predstavnika u formalno postojećem, a realno ne funkcionirajućem državnmom predsjedništvu. Zbog ovoga, zapadni zvaničnici su u zadnje vrijeme jako zauzeti izjavama kako Karadžića treba uhapsiti i dovesti u Hag. Problem je kako to uraditi, a ne izazvati prolom nasilja u RS gdje Karadžić još uvije uživa veliko poštovanje.
Svi znaju da Karadžić živi na Palama, gdje se nalazi od 1992. godine, ali se zapadni lideri ne usuđuju izdati naređenje SFOR-u za njegovo hapšenje. Naprotiv, SFOR čini sve da izbjegne kontakt s Karadžićem, koji se u međuvremenu okružio pratnjom od oko 1.000 do zuba naoružanih ljudi, koji ga prate u svaku stopu i u svakom momentu održavaju tri odbrambena prstena. Znači, približiti se Karadžiću radi njegovog hapšenja može dovesti do krvoprolića, a nema garancija da će SFOR-u uopšte poći za rukom da ga uhvate.
Isto tako dramatičan prsten obezbjeđenja se nalazi i oko drugog prvooptuženog ratnog zločinca, generala Ratka Mladića, bivšeg šefa vojske, koji je odgovoran za masakre nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine. On je vrlo dobro zaštićen u svom podzemnom bunkeru u Han Pijesku sjeverno-istočno od Sarajeva.
Ministar vanjskih poslova SAD, Madeleine Albright je demantirala izjavu Biljane Plavišić po kojoj su SAD ponudile Karadžiću slobodan odlazak u neku treću zemlju ukoliko definitivno napusti politiku.
"Naš je stav da se Karadžić treba izvesti pred sud za ratne zločine u Hagu", konstanto izjavljuje gđa. Albright. "Njemu je tamo mjesto".
Ministarstvo vanjskih poslova je istovremeno demantiralo glasine da se američke, britanske i francuske specijalne jedinice pripremaju u nekom neidentificiranom evropskom mjestu za hvatanje Karadažića. Svrha ovih i drugih špekulacija može biti izazivanje panike u redovima bosanskih Srba u nadi da će doći do konfuzije i omogućiti da Karadžić padne u ruke SFOR-a bez krvoprolića.
Kako sad stvari stoje izgleda da će SFOR izvršiti inspekcije jednog broja paravojnih formacija, koje postoje na sve tri teritorije protivno Dejtonskom mirovnom sporazumu. To je signal Karadžiću da se ne može nastaviti kretati Republikom Srpskom okružen omanjom armijom. Ali ovo neće rješiti probleme Bosne i Hercegovine koji se samo zaoštravaju a ne ublažavaju kako se primiče vrijeme odlaska međunarodnih snaga.
S danskog preveo: Edin Kadribašić